Krivo srastanje
- 3N
- Mon ami
- Pukovnik i pokojnik
- No comment
- Krivo srastanje
- Jane
- Klinček stoji pod oblokom
- MSP
- Duboko u tebi
- Flash
3N zbog čega primatima nikada ne isključuju elektriku oni u principu ionako rijetko čitaju a i to što čitaju krive stvari čitaju pa zašto im onda ne isključuju elektriku želite li dobro svojoj djeci zaslužni želite li možda najbolje ne ja treniram da gađam ne ja treniram da mrzim ne ja treniram da slušam ponekad sam usamljen a i plašim se držim te na stolu gospode sanjao sam fini party mnogo ljudi nigdje žandara sanjao sam sretna lica dugo nisam takva gledao znam za smijeh zbog čega da se smijem znam za ples nikom se ne pleše znam za noć vidim tu je oko mene kao nesreća na putu kao život ili smrt ja se zovem pola horvat ljubila sam mrtvog čovjeka stigao je po zadatku cijelo vrijeme sam ga čekala proljeće ili možda jesen ne znam sjećam se gorjele su svijeće a ruke njegove tako muške i prozračne kao putokaz za nešto za logor ili smrt prisjećam se mnogih stvari ali pamtim jedan doživljaj by the way nisam bio krupna zvjerka morao sam ići do kraja bila je tako lijepa te večeri kao kad tamna voda izvire kao kad neobično zabljesne kao izvještaj centrali kao udar sudbina Mon ami kakav je slučaj biti rođen na istoku ne znam ali osjećam se upravo tako kakav je slučaj biti rupa na palubi ne znam moj osjećaj je beskrajna samoća kakav je osjećaj biti obojena slika izložena na saint germain des pres slučaj mon ami sjedeći dugo na obali tražio sam vezu s tobom i kako to da povorke ljudi ćudnih sudbina nikad poražene nečim što nije strah ljubav ili bijes (ili možda ljepotom naslaganih godina) mirno plove između klošara živeći u prošlosti iza osvijetljenih lađa i kako to da drveni podovi tako obično skripe dok se neko sprema na odlazak po kiši i kako to da su suze stvarne i tihe i uporne i mazne i ljepljive bas kao i žena poslije rastanka kad ostane sama slučaj mon ami sve su to naslagane godine iza osvijetljenih lađa Pukovnik i pokojnik pokojnik više ništa ne sluti a ne očekuj od pukovnika da ti suvislo objašnjava smrt nagrađuje obojicu podjednako jednog fascinira drugog spašava zaborava može biti da su lovci na glave kao što to časni ljudi ponekad rade a može biti i da su samo okušali strah istina nikog nisu naročito impresionirali volio bih da zavedeš obrijane glave i da ih uzmeš kao misaonu erotiku da ne budeš okruglo kamenje koje vjetar valja po dolini da na kraju puta staneš i svojim ćulima ukrotiš vrijeme i da kažeš odmah da ne pomislim da lažeš jer nitko te tako dobro ne razumije kao ja vidjet ćeš kako prošlost postaje ono što se i mudrima događa nešto između smijeha i odbrojavanja nešto između šutnje i čekanja i kad bizarno sasvim stvarno ostane bez ijednog iznenađenja i kad se nađes kao i toliko puta u mome naručju tko će onda biti tvoj novi guru No comment ne žalim ćelave ne žalim podbule šezdeset godina a ja venem mlad ne žalim jadne pitekantrope ne žalim mirna goveda ne žalim egzotične papuance ne žalim što sam četvrti odozada isto kao i prije rata ne žalim ja sam čvrsta linija ne žalim što se potkopavam ne žalim što sam uspavan ne žalim kada dođe račun jer svatko plaća svoje račune i nitko nikom ništa ne poklanja i naravno vi čete to vratiti Krivo srastanje budnosti nikan dosta gospođice od tri pedlja na krivinama zadnji vagoni luđački tresu i mnogi prazne crijeva zaboravljajući stid a oholost nekad suđena da bude vrlinom splašnjava na očigled i smrdi nadaleko i nitko nema snage da odagna propadanje i nitko i ne pokušava da bude više od hladne želatine koja laprda među krajnostima kao rijetko govno dok svi tvoji besprizorni usrećitelji i samozvani štovaoci onog što ne razumiju i svi tvoji plaćeni nitkovi doušnici i sjecikaše i svi tvoji mutavi urlatori zvučnih titula hrabro spletkare zaštićeni lopovskim kodeksom koji štiti vernike od zaraženih a svaku duhovitost uvijek i na vrijeme efikasno lijeće u samom začetku pa kakvo ime da ti damo gospođice od tri pedlja krivo srastanje gospodine krivo srastanje kao kad bogate prose za miraz a talon nose ružni i opaki s nečuvenom moći da tjeraju što zažele mnogo ih je i strašno galame obićno razbiju sva ogledala na koja naiđu da ne ostane ni pomen na ljepotu Jane pitao sam jane za bizant nije znala samo je gledala kao da sluti teški pokrov kamenih vjekova zid plaća krv i stoičku crtu na licima anđela i plamen i rađanje i smrt znam da je to osjetila vidio sam odsjaj iza njenih leđa rekla je možda sve počinje bez valjanog razloga možda sve počinje iz plavog zvuk sječiva dok vibrira ili pjesma s one strane doživljenog mozda čelik i to samo za trenutak pod svjetlom kad zablista možda ti se sviđa da budeč tinta možda ti se sviđa da budeč slavan to nikad nećeš saznati honey pustio sam da me uzme sebi jer sam stvarno čuo pjesmu oklopnika i udarce od kojih pucaju kosti i krikova i metež i sjeću roblja bez imena i koliko god izgleda glupo znao sam da se omča steže oko carskog vrata i da novi kalif vec zasjeda na mokrim jastucima iznad prijestolja rekla je što bi se dogodilo da su zaorali rim kao što su slali stoku da pase nad kartagom ili da otrgneš jednu vlas za spas vrste da li bi to uradio honey ili da si ohol pa da te bogovi provedu kroz devet svjetova a onda te vrate ugašenog kao mrtvu haringu zar bi to zelio honey Klinček stoji pod oblokom klinček stoji pod oblokom na njega gledi mila rožica črnim okom jednim okom namiguje drugim uhom osluškuje vrati mi se ti mila rožica otpri vrata ja bi tebi otvorila samo da se ne bi oca matere ja bojala što će tebi otac mati evo sam ti ja mila rožica ljubav prava MSP da je igra zamišljena da zabavlja djecu to znate le l' da a da na djeci ostaje da mijenjaju stvari i to znate je l' da da drugi misle za vas to vas ne smeta navikli ste se a da postoje zakoni jači od propisanih to ne znate to su heroji govorili kad su bili mali loše koga briga maloumno ponižavajuce da je lijepo biti jak u krevetu i na pištolju to smo čuli je l' da da je lijepo prevariti glupljeg od sebe i to smo čuli je l' da a gledati trunku u tuđem oku a ne vidjeti balvan u svom i to znamo je l' da a da je hrabrost braniti sebe od drugog a cojstvo druge od sebe e to... a da su ljudi pingvini pa kad jedan padne da ostali skaču a da su ljudi dupini pa da se nijemo dogovaraju a da su ljudi ptice pa kad odlete da zadnji svijeću gasi a da nigdar nije a da nekak nije i da nigdar ne bu a da nekak ne bu e to se bute uvjerili Duboko u tebi duboko u tebi mozda sam ostavio trag svjetla u noći između zidova ni svi dobri ljudi ni svi oni koje znaš ni bijeg od samoće u koju se povlačiš (kada provali očaj) jedva da su dovoljni pred surovom snagom krajnjom i konačnom duboko u tebi strasti slamaju i ono što je preostalo i ono što ne postoji čeznju za smrću želju za opstankom žudnju za slobodom i volju da se pokloniš sudbini kao na dlanu duboko u tebi tisuće dobošara fanfare iz daljine zastave na pola koplja koga oplakuješ ljubavi moja crno znamenje na licu svog dragog sjetu u riječima jednom u životu dat ću da me zarobi muškarac hladnog stiska i čelicnog pogleda Flash ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam i kad noći vuku u podsvjest sve do sjećanja lavina kotrljajucih tegova na nogama pritiska i znoj tek kasnije počinje da smeta tek kasnije budi se grad neke poderane ulice bljesak morkih tračnica prvi tramvaj preko trešnjevke raste u mojim očima jutro obilazi scenu rutinski s dužnim poštovanjem ja se uklanjam s puta dvostruka krinka na njegovom licu čini suvisnom svaku providnost kako da se kontroliram kad me ubija osjećaj tako drugačiji od svega što razumijem od svega što želim da vidim nešto kao flash gledao sam opet film o beznađu ili je to možda bila kronika nepoznatog jer tako se zvao čovjek ni živ ni mrtav ni pomorac ako ikad ispunim želju i ti mi daš za pravo misleći to je jedini način da ga zadržim ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah bit ću spreman da zaboravim neke poderane ulice bljesak mokrih tračnica prvi tramvaj preko trešnjevke sjaj u tvojim očima