NACIONAL
Globalni tjednik br. 9., 19. siječnja, 1996.
Izvatci iz interviewa s Borisom Leinerom: "PRODALI SMO MILIJUN PLOČA, ALI JOHNNY ŠTULIĆ ODSELIO SE U BEOGRAD, A MIŠO HRNJAK OTIŠAO MEĐU JEHOVINE SVJEDOKE"
NACIONAL: Kad je "Azra" održala svoj zadnji koncert?
- Bilo je više postava "Azre". Ako mislite na zlatnu postavu "Azre", kad smo bili trio, Johnny, Mišo Hrnjak i ja, zadnji koncert u toj postavi održali smo 1982., prije Mišina odlaska u vojsku. Kad pogledaš, to je sve zapravo kratko trajalo, ali svi novi pravci u umjetnosti kratko traju. Jednostavno, složile su se "svemirske" sile, plus Johnny koji je "radio" na 16 kanala i imao je u glavi užasnu količinu kreativne energije. On je doista bio veliki pjesnik, napravio je to u tri, četiri godine. Sve je to prošlo u takvoj brzini i magijskom ozračju da to danas pokušavam racionalno sagledati.
NACIONAL: Koliko ste ploča prodali?
- To bi sad zvučalo jako smiješno, ali oko milijun ploča. Grupa "Police", npr., kad je prodala trideset tisuća ploča, proslavila se. Mi smo tu, na ovom balkanskom prostoru, s milijun ploča prošli kako smo prošli, gotovo nezapaženo.
NACIONAL: Vaši se albumi i danas prodaju, čak ih je i "Croatia Records" ponovno objavila.
- Da, istina je. To je velika nepravda prema Johnnyu Štuliću, jer on od svega toga nema ni lipe. On se borio da svoja prava nekako zaštiti. Budući da je ovo vrijeme pretvorbe, bivši "Jugoton", današnji "Croatia Records", zadržao je sve njegove albume. On je pokušao zadržati svoja djela, otkupiti ih. "Croatia Records" ih je objavio bez njegova znanja. Jedino je pozitivno to što ta glazba može doći do mladih ljudi koji je očito žele slušati. "Azra" se ovdje sluša kao "Doorsi" u Americi. Njegovi tekstovi su opet aktualni i odlično komuniciraju sa slušateljstvom, kao i sama glazba. Ja sad pušem u svoj rog, ali to je istina.
NACIONAL: Vašoj najnovijoj publici, koja vas poznaje samo preko kaseta, CD-a i starih omota, sudbina trija manje-više je nepoznata. Što se, na primjer, dogodilo s basistom Mišom Hrnjakom nakon prestanka sviranja u "Azri"?
- Mišo Hrnjak je nakon izlaska iz vojske, zbog spleta nesretnih okolnosti, ili možda sretnih, doživio katarzu, prešao u Jehovine svjedoke i spasio svoju dušu. Posljednje što sam čuo od njega bila je njegova razglednica na kojoj je napisao da se osjeća kao da je u pustinji među žednima, a jedino on ima cisternu vode. On je na svom duhovnom putu pronašao sebe i ja to jako cijenim. Kad pogledaš umjetnike, posebno uspješne glazbenike, vidiš da su to ljudi koji imaju zdrav, snažan ego. Imaju materijalnu sigurnost, kreativnu sposobnost, slavu. Kad dođu do zida, kad to sve steknu, onda traže neki drugi put. Krenu putem droge, netko putem ljubavi prema Bogu. On je našao taj put duhovnog kretanja k Bogu. Ja mislim da je on spašen čovjek.
NACIONAL: Vi ste prodali više od milijun ploča, održali stotine koncerata. Kad se to usporedi s nakladama na dance sceni gdje se, na primjer, s pet tisuća prodanih nosača zvuka postaje velika zvijezda, tada ste vi trebali biti pravi bogataši.
- Pazite, s tih milijun prodanih ploča i nekadašnjim "Jugotonom" koji je pobrao 90 posto zarade i s menedžerskom klikom koja je pootvarala restorane na naš račun, mi smo prije svega bili njihova "zlatna koka". Mi smo bili mladi, sve se to događalo na brzinu, u hipnozi uspjeha, tako da je ta golema količina novca jednostavno prošla pokraj nas. Istina, u trenucima najvećeg uspjeha činilo mise da smo se ponašali kao pijani grofovi. Ali, isplatilo se, bili smo prve rock-zvijezde. Na našim koncertima bilo je vriske, čupanja kose, trganja košulja, pa sve do redova izbezumljenih djevojaka ispred garderobe koje su čekale da vide njega, Johnnya. Ali najviše bi papirića s telefonskim brojevima bilo oko Miše. Johnny je za djevojke bio neuhvatljivi idol, tako da su se više priklanjale smrtniku Miši.
NACIONAL: A vi ste bili daleko?
- Bubnjar je bio daleko skriven iza činela, pa nisu mogle gurnuti papirić s brojem telefona. Bilo je to sretno vrijeme, znali smo u tome uživati. Bila je to doista mala "bitlmanija". Krcate dvorane, dva koncerta u jednoj večeri. Bile su to prave turneje, kad bi se odjednom obišlo četrdeset gradova, krcate dvorane po četiri, pet tisuća ljudi. Opća histerija za vrijeme koncerata. Tu se ljudi često slamaju. Ja sam imao dosta sreće što sam svoju frustraciju izbacio kroz bubanj. Bubanj je za mene kroz tih osam-devet godina bio kreativna katarza. Godine slave pomogle su mi da naučim neke druge stvari o životu. A to je da put samorealizaciji nije samo u materjalnim stvarima i slavi. Daleko od toga da ja i dalje ne volim kreativnu energiju koja nastaje na pozornici, sviranje u "Vješticama" je veliko zadovoljstvo komuniciranja s publikom.
NACIONAL: Kako vi ocjenjujete, na primjer, pjesmu koju je protiv Johnnya napisao Jura Pađen, kada su stigle vijesti da je Johnny uzeo jugoslavensko državljanstvo te cijelu halabuku oko tog događaja?
- Smatram da je u vezi s Johnnyjevim imenom bilo dosta manipulacije, jer se čovjeka takva formata želi pridobiti na neku stranu. Mislim da je bilo nediplomatski što je napravio taj korak, ali znamo da je on uvijek bio buntovnik protiv svega. To je njegov stav. To što je uzeo taj pasoš ništa ne znači. Smatram da on nije ni na onoj strani i da on kritizira svu ovu krv. Zato se i odvojio, jer sve to što se događalo on nije mogao izdržati. Vrijeme će pokazati da on nije stao ni na čiju stranu.
NACIONAL: Vi ste neko vrijeme s Johnnyem bili u Nizozemskoj?
- Da, Johnny je buntovnik s razlogom, ova mu je sredina postala preuska. Bilo mu je potrebno da iz sebe izbaci svoje ludilo, ili tu svoju viziju, i onda pokuša ići dalje. Njemu je cilj bila Amerika, ali nije dobio vizu, pa je otišao u Nizozemsku; to mu je bila stepenica prema Americi. Ja sam ostao u Zagrebu studirati, kad me je pozvao da dođem u Nizozemsku, jer da ima nove pjesme i studio za snimanje. Prvo, johnny nije znao engleski, njegovo tvrdo meksikansko pjevanje nije publici u Nizozemskoj išlo u uši. Drugo, to je bila 1984. ili 1985. godina, kad je već došao sofisticiraniji zvuk. Mi smo izgledali kao arhaični rockerski bend. No, bez obzira na zvuk, pravi razlog što se njegove pjesme nisu tamo prihvaćale bio je taj što su govorile o temama vezanima za ovo naše podneblje. Dvije smo se godine borili i snimali pjesme u Nizozemskoj, da bi se to završilo dvostrukim albumom koji je izašao ovdje, a ne tamo.
NACIONAL: Prošle godine svirali ste na turneji koja se zvala "Pozdrav Azri". Kako je došlo do te turneje i zašto je prekinuta?
- Jedan od razloga jest i moja kćerka koja ide u školu i koja mi je stalno govorila: "Tata, svi u školi pjevaju vaše pjesme". Na turneju smo krenuli s johnnyjevim blagoslovom, nazvali smo ga u Nizozemsku i on je rekao da je to O.K. U bendu su bili Tomislav Šojat, Jura Pađen i ja.
NACIONAL: A zašto je turneja prekinuta?
- Mi smo cijelo vrijeme imali osjećaj da radimo neŠto što nije dobro i da samo Johnny ima pravo pjevati te pjesme. S druge strane, bilo nam je slatko, jer je ipak to zlatno doba moje mladosti.
NACIONAL: Zašto grižnja savjesti, vi ste, za razliku od Pađena i Šojata, neodvojivi dio "Azre".
- No, to je najprije počelo sa mnom. Ja bih iznajmio kombi i na putu do gaže doživio prometnu nezgodu. Kad sam rekao da je to Johnnyjeva magija, Jura Pađen je rekao da su to priče za stare babe, da bi zatim porezao prst do kosti i svirao u Splitu "Azrine" pjesme krvave ruke. Ja sam govorio: "Jeste li vidjeli, Johnny čarobira," da bi na povratku s tog koncerta sletjeli s ceste i isprevrtali se tako da smo jedva izvukli živu glavu. Bili smo sretni kad smo prestali s tim koncertima.
NACIONAL: Hoće li se Johnny vratiti?
- Nepoznati su putevi gospodnji.
By Velimir Grgić - The Velimir