BRANIMIR JOHNNY ŠTULIĆ OPOVRGAVA GLASINE DA JE PODUPRO SUBOTNJI KONCERT U ČAST AZRI
Autor: Arsen Oremovič
NEUGASLA KARIZMA
Ravno do vrha
Iako na papiru koncert posvećen nečijem stvaralaštvu uz njegov izostanak zvuči kao, u najmanju ruku, pomalo nategnuta ideja profiterskog predznaka, iznimna reakcija prepune Tvornice tijekom "memorijalnog" koncerta "Johnny, vrati se" još je jednom potvrdila kako svako pravilo ima i iznimke. U ovom slučaju nije lako, a pogotovo ne jednoznačno, dokučiti koja je presudna sastavnica tako euforična odjeka "Azre bez Johnnyja", no uz priznanje svim sudionicima na visokoprofesionalnom nastupu, rješenja prije svega valja potražiti u Johnnyjevoj neugasloj karizmi, a ne samo u neprijepornim vrlinama sudionika koncerta.
Od svih koncerata iz ciklusa "25 godina od novog vala", večer posvećena Azri po užarenosti ugođaja i izmjeni energije pozornice i publike ponajviše je podsjetila na opravdano legendarne zagrebačke klupske svirke s kraja 70-ih i početka 80-ih. Isto tako, sličan je bio dojam prisustvovanja iznimnu događaju čije se značenje teško može racionalizirati i verbalizirati: u izvornom rock"n"rollu ponajprije je riječ o razmjeni energije i emocija. Upravo je u tom smislu Johnny bio ključna ličnost na ovim prostorima početkom 80-ih: i kad je išao ravno do vrha i kad je išao ravno do dna. Voljeli ili ne pojedine njegove ploče, razdoblja ili političke iskaze, svaka objektivno napisana povijest hrvatskog rocka mora mu priznati značajne i sudbonosne pomake u posvajanju potpune autorske slobode i uvođenju jezika ulice na najprestižnije domaće rock-pozornice. Kao kuriozitet mogu dometnuti kako je među publikom bio i znatan broj onih koji zasigurno nisu prisustvovali prvim, pa čak ni posljednjim Johnnyjevim nastupima, pa je usprkos izostanku ikakve izravne estradne aktivnosti, kult Azre sačuvao izniman intenzitet i broj sljedbenika. Johnnyjev "motiv protiv" čini se zvuči podjednako izazovno današnjim nezadovoljnicima kao i Johnnyjevim vršnjacima s iskustvom oporbe 1968. i punk-diverzija 1977. iako je - barem prema sadašnjim pokazateljima - estradna karijera Branimira Štulića definitivno zaključena.
Darko Glavan
Pađen i Leiner, otkačite se!
- Imaš li što reći, tko ti brani? Ali nemoj se producirati kroz mene
- Ako mi išta fali, onda je to sigurno ono zbog čega radim pjesme
Iako je u subotu, na dan koncerta "Johnny, vrati se" posvećenog najvećem hrvatskom bendu svih vremena, Azri, Jura Pađen u dnevnim novinama čak odašiljao poruku da bi se možda i sam Johnny Štulić mogao pojaviti u Tvornici, Štulić je cijeli događaj iz svoga doma u Utrechtu u Nizozemskoj prokomentirao u posve drukčijem tonu.
Važno je istaknuti da je Štulić zapravo cijelo vrijeme naš razgovor, unatoč autorizaciji teksta, odbijao pretvoriti u pravi intervju (jer ih ne daje!), pa su otud određene teme možda samo načete, ali ne i objašnjene do kraja. Međutim, s obzirom na to da se ovih dana u Hrvatskoj mnogo toga neutemeljeno govorilo u njegovo ime, vrlo je zanimljivo čuti njegove prave riječi.
Znate li za koncert "Johnny, vrati se"?
- Znam, i?
Pa što mislite o tome?
- Ne mislim ništa.
Organizator koncerta m Pađen kazali su da na žalost niste mogli doći na koncert, ali da ga podupirete, za razliku od onih prijašnjih koncerata "Pozdrav Azri"?
- Prvi dio štima, a drugi dio ne. Istina je da nisam mogao doći na koncert, ali nije istina da to podupirem. Uvijek sam bio za to da svatko producira sebe. Imaš li što reći, tko ti brani? Ali nemoj se producirati kroz mene. Otkači se! Ozbiljno kažem. To govorim od prvoga dana, samo se oni prave ludi. Uvijek sam bio za to da svatko producira sebe.
Kako i zašto nastaje igra "pokvarenoga telefona" pa vi govorite jedno, a oni drugo?
- Pađen laže jer je podmukao. Istina je da me zvao, ali nije mi rekao da će svirati u takvom popratnom bendu nego samo da će s Aerodromom odsvirati dvije stvari. On zna da sam ja odavno protiv toga, ali pravi se lud. To je cijeli krug koji Leiner drži zbog svojih razloga. Leiner je taj koji je postavio onu bistu na pozornicu - ne znam je li to bila njegova bista, ali pretpostavljm da jest jer se bavi kiparstvom - jer bi on i htio da budem mrtav. Leiner je dvaput bio na radiopostajama s Pikom Stančićem kad je on rekao da bi meni trebalo utetovirati šahovnicu na čelo. Da sam tada bio u Zagrebu, platio bih glavom.
Je li vas iznenadilo što vam se na koncertu pojavio i Jura Stublić kojega ste svojedobno ogadili u pjesmi "Roll Over Jura"?
- Kao prvo, Jura uopće nije pjevao 1977. godine, a pjesma "Balkan" nikad nije bila zabranjena, kao što je on rekao. Ali Jura je imao ponašanje koje je trebalo strogo zabraniti. Općenito, svi ljudi koje sam upoznao iz te generacije, ne samo u glazbi - devet od deset njih - bili su obične male jajare i lopovi koji nisu znali ništa drugo nego ukrasti i zajebati. I zato se guraju da budu stupovi društva.
Je li vam žao vaše publike koja želi pravu Azru, a mora se zadovoljavati kopijama?
- Nije. S obožavateljima nemam nikakve veze, niti volim tu riječ, nikad je nisam volio. Meni se to igranje sviđalo i onda sam, da se ne bih osramotio, morao biti najbolji mogući. Ha-ha... Možda je nešto od toga bilo katastrofa, a čovjek uči na katastrofama i budalama. Ali u principu, ja sam svoje napravio jer sam se furao na sebe i to se zvalo ego trip. No ovi očito nisu ništa manji ego tripovi, nego čak i veći. Sve se mora gledati kroz odnos. Svatko od nas ima svoj ego, ali netko tko više vrijedi u razmjeru sa svojim egom ima kudikamo manji ego od onoga tko ima isti takav ego, a puno manje vrijedi. Je li tako ili nije? Kako bi onda čovjek mogao to podupirati? Zašto bi publika morala ići na takve koncerte? Ne mora. To je stvar osobnog izbora.
Govorite o katastrofama na kojima ste učili. Na što konkretno mislite?
- Nije to bilo išta posebno. Najveća je katastrofa cijeli život. Nema veze što čovjek radi, život je uvijek katastrofa. Niti živimo u savršenom svijetu, niti je život bajka, ali ne može se uvijek ni pišati u pelene. Tako kaže Bregović.
Kad ga već spominjete, prije neki je dan imao koncert u Zagrebu i nazvao hrvatsku publiku svojom. Čini se kako se tržište bivše Jugoslavije ponovno izjednačava onima koji su ga nekad imali.
- To mi je poznato. Ima to u knjigama. Ljudi kad ostare, više ne gledaju sve kroz novac. Nekima je tada draža čast nego mast. Ja nisam takav. Znate onaj moj stih: "Svak" se bori za ono što mu fali." Meni fali možda nešto drugo.
Što bi to bilo?
- Zapravo, ne fali mi ništa. Ali, ako mi i fali, onda je to sigurno ono zbog čega radim pjesme.
Svirate li barem privatno?
- Za sebe malo sviram. Uvijek imam neke teme - zlu ne trebalo, ali nemam prilike ni za što više. Nisam svirao dvanaest godina.
Navodno vam je ipak puno više stalo do mišljenja ljudi o vama i Azri nego što želite pokazati?
- Nije istina. Ne, ne i ne. Naravno da mi nije svejedno što čitam o novinama - općenito, a onda i o sebi. Nema tu nikakve tajne, od prvoga sam dana skupljao sve što je o meni pisano jer mi je normalno da želim vidjeti odjek onoga što radim. Ne hoće li se o meni dobro govoriti, nego samo da vidim odjek. A posebno zato što se neke stvari govore u moje ime i ljudi misle da je to istina. Zato moram znati točno što sam rekao i što se govori u moje ime da se ne bih doveo u situaciju da moram potvrđivati nešto, a da uopće ne znam što potvrđujem. Nužda me tjera na to.
Jeste li riješili spor s Croatijom Recordsom zbog ponovljenih izdanja vaših ploča na CD-ovima?
- Ne, sve je isto kao prije.
Ali oni vam redovito šalju tantijeme od prodaje.
- Nemaju tantijemi s time nikakve veze. Oni uopće nemaju pravo to prodavati, to je prva stvar. Osim toga, to je ukradeno još prije rata. Kad bi to dobro funkcioniralo, možda bih i ja drukčije postupao.
A kako bi to prema vama trebalo biti?
- Ma, neću griješiti dušu, moguće je, ali onda bi to bilo najmanje zlo.
Odbijate li doći u Zagreb i Hrvatsku zbog principijelnih razloga?
- Nije da samo odbijam nego mi je to i nemoguće u praktičnom smislu. Kad negdje idem, onda idem tamo nešto raditi. Ne idem se samo producirati.
Nemate potrebu prošetati svojim bivšim gradom?
- Nemam. Ako mi se šeta, onda šetam. Ne moram ići u druge gradove zbog toga. Nisam ekshibicionist u p... materinu. Razumijem da me gledate onako kao što ste se navikli da funkcioniraju drugi ljudi, ali ja nisam takav. Nisu svi ljudi isti. Kad čovjek negdje ide, mora se udjenuti u taj način života. Meni se ne ide u bilo koji grad. Osim toga, nemam još ni putovnicu, a to mi se uopće ne rješava. Naime, da bi imao putovnicu, čovjek negdje mora imati svoju bazu, a ja uopće ne mogu reći da negdje imam bazu. Sve ovo moje samo su vjetrovi nekih prošlih vremena.
Izvor: Večernji list