TKO JE BRANIMIR JOHNNY ŠTULIĆ

Autor: Janko Heidl

Johnnyjevo je djelo bez dvojbe jače od svih priča
Poruge na račun Johnnyjeve tzv. umišljenosti nisu bile rijetkost

Ako nekoga tko ga je poznavao ili s njim surađivao pitate kakav je Johnny Štulić karakter, gotovo nikad nećete čuti nešto lijepo. Zločest, svojeglav, tvrdoglav, tiranin, svađalica i egomanijak najčešće su riječi kojima ga opisuju oni koji su ga poznavali ili s njim surađivali. Neki pričaju kako je svojedobno umislio da je Isus, a da je jednom ili nekoliko puta iz kombija kojim je Azra tijekom turneje putovala zabitim dijelovima Jugoslavije, na cestu, Bogu iza leđa, usred zime, izbacio člana grupe s kojim se porječkao i proglasio ga kretenom s kojim više ne želi imati posla.

Poruge na račun Johnnyjeve tzv. umišljenosti nisu bile rijetkost, a jedan od najekstremnijih javnih primjera bio je duhovit, ali okrutan "In memoriam" govor Borisa Belea zabilježen na koncertnom albumu Buldožera "Ako ste slobodni večeras..."

Ako je Johnnyjev karakter doista bio nemoguć kao što se priča, iz daljine mu je to lako oprostiti jer njegovo je djelo bez dvojbe jače od svih priča, a vrijeme je potvrdilo da su njegove "vizije" to doista i bile. A, ako smijem, priložit ću osobno iskustvo s početka 80-ih, kad je Azra bila na vrhuncu popularnosti, a ja mladi obožavatelj. Nakon što smo se na upoznali na jednom koncertu, prema meni, dotad potpunom neznancu, odnosio se sa simpatijama, dopuštao mi je da provedem vrijeme u njegovu društvu kad bismo se slučajno sreli, sa mnom je razgovarao o filmovima i glazbi i znao me pitati kako mi se čini neka njegova pjesma. Jednom sam ga sreo dok je slušao walkman. Stavio mi je slušalice na uši i priuštio mi da čujem netom snimljene pjesme za singl "E, pa što!"/"Sloboda"/"Gluperde lutaju daleko". Možda toga nije bio svjestan, ali time je mladom tinejdžeru i obožavatelju priuštio beskrajno dragocjen komadić životne sreće.

Jedna od najkarizmatičnijih i najosebujnijih zvijezda hrvatskog i jugoslavenskog rocka, Branimir Johnny Štulić rođen je 11. travnja 1953. u Skopju kao sin vojne osobe, što je uzrokovalo česte selidbe obitelji diljem Jugoslavije. Afirmaciju je stekao u Zagrebu gdje je studirao na Filozofskom fakultetu te uz akustičnu gitaru "isprobavao" vlastite pjesme na tulumima, a nakon nekoliko pokušaja osnivanja grupe, 1979. počeo suradnju s bubnjarom Borisom Leinerom.

Poslušamo li Azrin prvi, vrlo uspješan singl "Balkan"/"A šta da radim" (1979.) (snimljen uz pomoć Huseina Hasanefendića na gitari i Zlatka Miksića na basu), nemoguće je ne primijetiti koliko se po glazbenom aranžmanu s country-violinom "Balkan", točno takav kakav je, dobro uklapa u zvuk današnjih rockerskih oslanjanja na tzv. etnonaslijeđe, kakvim se rado koriste, primjerice Gustafi, Bare i Plaćenici ili Šo! Mazgoon.

Ne potvrđuje li taj primjer, barem malo, da je Johnnyjeva "vizija" imala dobre temelje, a da su joj se rugali povrijeđeni kojima je bilo krivo što ne mogu s takvom lakoćom skladati desetke i desetke pjesama koje su usprkos počesto nerazumljivim stihovima poput "lice moje predodžbe/rubna fikcija/sjena u ogledalu/krug se zatvara" bez teškoća komunicirale s publikom.

Trećim članom grupe postao je basist Mišo Hrnjak i ta je postava koja je - unatoč Johnnyjevim čestim svađama s Hrnjakom te povremenim pokušajima da ga zamijeni Jankom Mlinarićem Troolyjem - aktivno i superuspješno funkcionirala do 1982. te je mnogi azroljupci smatraju jedinom pravom Azrom, dok za kasnije inkarnacije ne daju ni suhu šljivu. Prva dugosvirajuća ploča "Azra" (1980.) grupi je u času donijela i široku i kultnu popularnost diljem zemlje, a dodatno ju je povećao raskošnije produciran, duhačima obojen i socijalno-kritičkim pjesmama obogaćen drugi, dvostruki album "Sunčana strana ulice" (1981.).

Privlačne pjesme, Leinerovo majstorsko bubnjanje i Johnnyjev uvjerljiv stav nepokolebljivog i nepopustljivog borca s gitarom sjajno su funkcionirali na koncertima koji su trajali po nekoliko sati tijekom kojih se Johnny nije obraćao publici osim s "Dobra večer, ovo je Azra" i "To je bilo sve. Laku noć!) i nakon kojih je odbijao izlaziti na bis. Za glasovitih sedam koncertnih večeri u zagrebačkom Kulušiću u listopadu 1981. snimljen je trostruki album uživo "Ravno do dna" (1982.). Govorilo se tada da je Johnny u Jugotonovim pogonima osobno nadgledao rezanje LP-a i provjeravao je li sve napravljeno baš onako kako je zamislio. Također, odlučno je odbio sugestiju da iz seta izbaci "politički škakljivu" novu pjesmu "Nedjeljni komentar" i rekao da na "Ravno do dna" idu ili sve pjesme ili - nijedna. Bitku je, kako vidimo, dobio, što i te kako govori o njegovu tadašnjem utjecaju i komercijalnoj vrijednosti.

"Prava" Azra snimila je još jedan odličan dvostruki album "Filigranski pločnici" (1982.), a iste je godine objavljena dobrodošla kompilacija "Singl ploče 1979.-1982.). Johnny se tada počeo seliti iz zemlje, te se nakon nekog vremena smjestio u Nizozemskoj, odakle se povremeno vraćao kako bi s novim izdanjima Azre održao pokoji koncert ili turneju, a s raznim je glazbenicima ili kao samostalan izvođač snimio još deset albuma (neki su i višestruki) koji su više zapamćeni po pojedinim pjesmama nego kao cjeline.

Izvor: Večernji list